Kako smo saznali,Ann je prije 8 godina napustila svoj dotadašnji život u Denveru,SAD kako bi mogla hodočastiti. Kaže kako je imala sve što bi mogla poželjeti:auto,kuću i dobro plaćen posao nuklearnog inžinjera. No shvativši kako se takav život vrti samo oko materijalnog i ne ispunjava je duhovnim zadovoljstvom,odlučila je ostaviti sve iza sebe i krenuti na put sjedinjenja s Bogom. Otišla je u svoju župi u Denveru,gdje joj je svećenik dao potvrdu o hodočašćenju,spakirala samo ono najosnovnije-naprtnjaču od 7 kilograma koju nosi na leđima-i zaputila se na put bez novaca ili bilo kakve materijalne ovisnosti,te krenula u obilazak svjetskih svetišta. Put koji prolazi,prolazi pješice jer kaže ako se zaista želiš sjediniti s Bogom,moraš proći i muku kako bi mogao uživati u darovima koji dokaze kasnije. Do danas je,kaže,obišla svetišta na 6 kontinenata,a planira biti hodočasnica do kraja svog života: "Do sada sam obišla sva veća svjetska svetišta,ali u cilju mi je obići i ona manja,te još jednom posjetiti i ova na kojima sam već bila."
Također naglašava kako prilikom hodočašćenja uvijek mora imati cilj do kojeg želi stići,budući da čin hodočašćenja nije besplatno putovanje,već iskustvo susreta sa svojim slabijim stranama i vjera u Boga koja pomaže da ih prevladaš.
Tako kada ispuni neki od ciljeva,odlazi u jedan od samostana u kojima se odmara i druži sa ostalim hodočasnicima kako kaže,2 do 3 mjeseca koja su joj potrebna da skupi snagu i odlazi dalje.
Ann smo upoznali u trenutku kada joj je cilj bio stići u Rim,odnosno Vatikan na Sveti tjedan,te upoznati Papu koji je čuo za nju i nada se upoznati je: "Jako se veselim susretu s Papom,U Svetom tjednu će imati 5 prilika za upoznati me."-kaže kroz smijeh.
Da bi došla do Rima,morala je proći put od Estonije,preko Ukrajne,Poljske,Mađarke,Srbije i Crne gore,da bi došla do Hrvatske koju je posjetila prvi put i za koju kaže da joj se jako svidjela:"Ljudi su jako pristupačni i dragi,ali ne pričaju svi engleski,morala sam se poslužiti svojim znanjem njemačkog kako bi me većina ljudi razumjela."
Ann tečno priča pet jezika među kojima su: engleski,njemački,talijanski,španjolski ruski,dok je iz svake zemlje u kojoj je bila ponjela po nekoliko riječi,pa tako kaže i iz hrvatskog:"Znam reći dobar dan,dobra večer,može kava i može čaj,ali to mi je za sad dovoljno za sporazumjevanje."
Na naše pitanje,kako se osjećala dok je prolazila kroz ratne zone u Ukrajni,ali i u zemljama sjeverne Afrike kaže: "Imala sam susreta sa vojskom i paravojskom nekoliko puta. Čak su nekoliko puta i uperili pušku u mene,ali nisam se bojala. Znala sam da će me Bog šititi."
Također kaže kako se prilikom hodočastva u Meksiku susrela i sa narko kartelom,ali da kada su ju upoznali,odlučili su ju ugostiti na jednu večer: " Jedna od glavnih hodočasničkih zadaća je upravo buđenje dobrog u ljudima. Kada su me ugostili,tu večer je bio mir,nije bilo sukoba i pokazali su da u sebi nose i ono dobro."
Ann se na putu oslanja na pomoć dobrih ljudi koji je ugošćuju u svojim domovina i pružaju joj smještaj i hranu.Sa sobom ne nosi ništa više od onoga što joj stvarno treba,jer kad bi kaže nosila još i fotoaparat ili neku stvar koja nije nužna,bespotrebno bi sebi otežala put.
Također nas je zanimalo zašto ne napiše knjigu o svojim iskustvima na što odgovara:" Na putu sam zaista imala jako puno lijepih iskustava. U Africi sam u jednom plemenu bila prva bijela osoba koju su manja djeca ikad vidjela. Zaista je bilo zanimljivo gledati njihove oči koje su me znatiželjno promatrale. Ali moja teorija je da dokle god možeš hodati,trebaš hodati. Knjigu ne mogu napisati hodajući. Jednoga dana ako Bog odredi da su mi noge preslabe,sjesti ću i napisati knjigu."
Međutim Ann ima svoj blog koji piše kada joj netko od ljudi posudi kompjuter do kojeg kako kaže nije baš lako doći.
Ann nema obitelj,jer kaže ne možeš imati i jedno i drugo: " Sa obitelji bi bilo jako teško. Ne možeš se potpuno posvetiti Bogu ako imaš još nekoga za koga moraš brinuti. Iz istog razloga i putujem sama. Kada bih imala još nekoga uz sebe,brinula bih se za njega i onda nebih mogla biti u potpunosti posvećena ujedinjenju svog duha sa Bogom."
Ann također ima knjižicu u kojoj zabilježi svaku večer,a ispečatirana je pečatima župa i samostana u kojima prespava. Također kaže kako joj ljudi često daruju kartice sa svetcima,ali ih ne prihvaća:" Kada odlazim od ljudi,često mi daju karticu sa svetcima ili nešto što je blagoslovljeno. Ispočetka sam ih prihvaćala,ali kako sam ih sve više skupljala,bilo mi je sve teže nositi moju naprtnjaču. Zato sada samo zahvalim na gostoprimstvu i više ih ne primam."

Ann nas je sve zaista inspirirala i ostavila u preispitivanju činitelja naše sreće. Pokazala je da nije sve u materijalnoj zadovoljštini,već je zapravo najbitnije ono duhovno zadovoljstvo. U životu pravo vrijeme za nešto učiniti je sada,a mjesto je ovdje. Trebamo pronaći našu duhovnu sreću,prije no što se jednoga dana probudimo i shvatimo da smo cijeli život jurili za pogrešnim stvarima od kojih nam nije ostalo ništa,a tada smo već prestari da učinimo nešto.
Ann smo poželjeli sretan put i lijepo vrijeme i nadamo se kako će nastaviti inspirirati ljude širom svijeta.

Njezin blog možete pronaći ovdje:

http://winterpilgrim.blogspot.com/

                                                                                                 Maja Krištafor, 4.g₂