Koliko ste se puta zatekli da prolazite ulicom i vidite osobu kako hoda uzdignute glave, brzim hodom neustrašivo korača naprijed kao da ju ništa i nitko ne može zaustaviti? Koliko ste puta pomislili da je ta osoba rođena s tim samopouzdanjem? Možda to i jest istina, a možda ju je samo oblikovala snaga i upornost koju je stjecala u svojim najmračnijim trenutcima. Možda je svakom svojom isplakanom suzom postajala jača i u konačnici osvijestila svoje strahove kojima više ne dopušta da ju definiraju. Ta ista osoba pretvorila je svoje pogreške u lekcije, svoju lakovjernost u oprez. Uvijek se nadala da će pojedini ljudi, takozvani prijatelji, zauvijek biti tu uz nju, davala im je dio po dio sebe dajući im tako dio svoje duše, no na koncu se slomila. Ipak, izašla je jača iz svega toga, ali nikad više ista. Bol je još uvijek tu, najgora vrsta boli, ona koju joj je zadala osoba za čiju je sreću bila spremna žrtvovati sve. No proći će i to, a vrijeme će zaliječiti ono što treba.

            Osoba koju ste vidjeli, ona je tu, ona je na svojemu putu. Ide dalje, ne vraća se na staro, jer sve što se dogodilo, i sve što će se tek dogoditi, svi novi strahovi bit će zamijenjeni snagom koja ju u konačnici definira. Ona nije tvrđava jer neće stajati na jednom mjestu, ona je vojnik sa srcem koji se ne predaje i koji će se uvijek odupirati nevremenu, olujama i mećavama. Nikad neće odustati, bit će sačinjena od poraza i pobjeda, ali neće posustajati, hrabro će i ponosno ići dalje jer i je i sam život takav. Vidjet ćete ju kako ide dalje ukorak s vremenom koje ne staje i nikoga ne čeka.

Antonela Devčić, 3. b