1. Jelena, osvojila si Kilimandžaro. Kako se osjećaš? Je li ti to prva tako zahtjevna ekspedicija u nizu?

Ovo je bio prvi put da sam bila na visini od 5 685 metara. Kada sam došla do Gilman's Pointa, osjećala sam se ponosno i bila sam sretna što nisam odustala kada su se krenuli javljati prvi simptomi visinske bolesti. Nastavila sam još dalje, no u konačnici, uspjela sam doći sve do 200 m prije samoga kraja. Bolovi u trbuhu i osjećaj za povraćanje bili su toliko jaki da jednostavno više nisam mogla. Baka je uspjela doći do kraja, a ja ću se Kilimandžaru definitivno vratiti čim budem opet imala priliku.

2. Draga Jelena, već je sami odlazak na Kilimandžaro velik uspjeh, a kamoli to što si došla 200 m pred sami kraj. Već si sada postigla izuzetno puno, tek si na početku i puno još vrhova čeka na tebe…
Možeš li nam reći tko je, osim tvoje bake i tebe, još bio u ekipi?

U mojoj su ekipi bili, osim bake i mene, bračni par iz Crikvenice, također članovi Planinarskog društva Strilež, članica Riječkog planinarskog saveza i ekipa od 16-ero ljudi iz Slovenije.

3. Kada si i s kim krenula planinariti? Možeš li nam otkriti kako si se odlučila na tu ekspediciju i kako je protekla priprema? Kakve su pripreme za planinarenje općenito?

Za početak, napomenula bih da sam krenula planinariti već s 9 godina s bakom te sam pohađala školu planinarenja na Velebitu koja je trajala tjedan dana. Što se tiče Kilimandžara, baka je dobila ideju još prije nekoliko godina u razgovoru s jednim prijateljem, ali to se nikako nije ostvarilo, pa je ove godine odlučila otići. Povela je i mene zato što zna da volim putovati i planinariti. Nažalost, o našim pripremama ne mogu baš puno govoriti zato što ih je bilo jako malo zbog moje ozljede noge i prehlada. Kondicija nam nije bila problem zato što se uvijek krećemo, ali mučilo nas je to što nikada ne znaš kako će visinska razlika utjecati na tvoj organizam. Najvažnije je za planinarenje imati kondicije, pravilno disati i, naravno, piti puno vode.

4.Kako je proteklo uspinjanje na Kilimandžaro?

Prva nam je tri dana padalo puno kiše, pa su nam sve stvari bile namočene i nije baš bilo lijepo iskustvo hodati u namočenim gojzericama. No kasnije smo shvatili da je bilo bolje hodati po kiši nego kada je jako sunce. U prva smo dva dana uspjeli doći do visine 3 700 metara te smo treći dan imali aklimatizacijski uspon do lokacije Zebra rocks. Taj je dan također bio i za odmor zato što nas je drugi dan čekao naporan uspon do 4 700 metara te uspon na sami vrh.

5. Koji su najveći izazovi s kojima se susrećeš tijekom planinarenja i kako ih prevladavaš?

Što se tiče nekih većih izazova, rekla bih da su to visinska bolest i manjak zraka, ali oni se javljaju samo na višim nadmorskim visinama.

6. Kako planinarenje utječe na tvoje fizičko i mentalno zdravlje?

Planinarenje je ponekad zahtjevan, ali jako zdrav sport za naš organizam. Provodimo cijele dane na svježem zraku okruženi prirodom i krećemo se, ne punimo glavu sitnicama i nemamo toliko briga. To čovjeku puno pomogne zato što ne obraća pažnju na stvari koje ga inače opterećuju, već gleda predivne prizore oko sebe i divi se ljepoti krajolika.

7. Možeš li podijeliti neku zanimljivu anegdotu ili iskustvo koje si doživjela tijekom planinarenja?

Kada bih krenula govoriti o svim anegdotama koje su mi se dogodile na planinarenju mogla, bih govoriti satima, ako ne i danima. No, evo, ispričat ću one koje su se dogodile upravo na Kilimandžaru. Jedan od zanimljivijih trenutaka bioo je kada smo u ponoć krenuli na Uhuru Peak i kada smo oko 3 sata u noći ugasili noćne lampe. Oko nas je bila samo tama, ali na nebu su se vidjele zvijezde i u daljini se mogla vidjeti Kenija, pa čak i vrh Mawenzi. Također, jedna od zanimljivih situacija bila je kada smo se vratili u grad Moshi i krenuli na safari. Malo prije kraja safarija stali smo do mjesta gdje je bio organiziran ručak. Dok smo jeli prilazili su nam majmuni koji obožavaju krasti hranu. Naravno, nama je bilo zabranjeno hraniti ih, no druge su ih grupe hranile i postali su agresivni. Dok sam jela kikiriki, jedan je majmun sjedio na klupici do mene i odjednom je samo skočio i ugrizao me. Na kraju je sve dobro prošlo, samo sam morala paziti na ranu, a po povratku u Hrvatsku dobila sam cjepivo protiv tetanusa.

8. Ajoj, vrlo nezgodna situacija, ali drago mi je što je ipak sve završilo dobro…

Reci nam još malo… Kako biraš svoju opremu za planinarenje i koje su najvažnije stvari koje uvijek nosiš sa sobom?

Opremu za Kilimandžaro kupovali smo prema uputama koje nam je poslala agencija, tako da svatko ima ono što je potrebno. Kada idemo na duža planinarenja, osnovna je oprema uvijek prva pomoć, lijekovi i flasteri s gelom.

9. Sa svojom si planinarskom ekipom osvojila najviši afrički planinski vrh. Hoćeš li nam otkriti koji je sljedeći? Koji je, općenito, najvažniji savjet koji bi dala nekome tko želi početi planinariti?

Kada smo se tek odlučile za Kilimandžaro, baka i ja smo se dogovorile, da ako sve prođe uspješno, nastavljamo dalje i idemo na duža putovanja. Još se nismo odlučile gdje bismo dalje mogle ići, ali odluke su u tijeku. Osobama koje imaju želju planinatiti dala bih savjet da, ako imaju volju, sve je moguće. To je jedan od najljepših sportova, a čak ni fotografije ne mogu opisati taj ponos i ljepotu kada sami dosegnete neki vrh.

Razgovarala: Laura Brusić, 2. a